U periodu između siječnja 2005. g. i svibnja 2009. g. 26 pacijenata, od toga 21 muški i 5 žena, liječeni su zbog Lisfrancove ozljede. Izvršena je klasifikacija ozljede na temelju Myersonove klasifikacije: 5 bolesnika zadobilo je ozljedu tipa A, 2 bolesnika tipa B1 a 17 njih je pretrpilo najčešći tip ozljede B2. Ozljeda tipa C bila je prisutna u samo jednom slučaju. Na temelju RTG I kliničke slike, 15 bolesnika bilo je podvrgnuto operativnom liječenju dok je ostalih jedanaest liječeno konzervativno. Uzimajući u obzir prijelome kostiju stopala, dobili smo podjelu na tri grupacije: grupa I obuhva- ćala je prijelome metatarzalnih kostiju – 14 bolesnika (53,9%), grupa II prijelome falangi prstiju – 3 bolesnika (11,5%) te grupa III gdje su bile prisutne kombinirane frakture metatarzalnih kostiju, navikularnih i, najčešće, kuneiformnih kostiju. Koristeći klasifikaciju Američkog ortopedskog udruženja za kirurgiju stopala i gležnja (AOFAS) te SF-36 upitnik, procijenili smo rezultate liječenja. Prosječna dob bolesnika bila je 42,7±13,2 godina dok je prosječno praćenje iznosilo 27,9±12,4 mjeseci. U analizi rezultata korištena je p vrijednost, koja je bila statistički značajna u slučaju <0.005. Na temelju SF 36 upitnika uvidjeli smo statistički značajnu razliku u smanjenju aktivnosti bolesnika zbog postojanja boli (p=0,04) i lošeg općeg zdravlja (p=0,013) u grupi III. Svrha ovog rada bila je uvidjeti uspješnost liječenja Lisfrancove ozljede na temelju već spomenutih SF 36 i AOFAS kriterija. U grupi I prosječni AOFAS skor iznosio je 74,0±9,1 bod, u grupi II 72,0±5,2 bod što govori u prilog dobrog rezultata. Loši rezultati bili su prisutni u grupi III sa prosječnim AOFAS skorom 67,1±9,0 bod. Sve nestabilne ozljede tarzometatarzalne regije zahtijevaju operacijsko liječenje. Klinički ishod uvelike ovisi o uspostavljanju normalnih anatomskih odnosa.